Povijest Hrvatskog društva za maksilofacijalnu, plastičnu i rekonstrukcijsku kirurgiju glave i vrata
Povijest Društva za maksilofacijalnu kirurgiju obilježena je brojnim značajnim događajima i postignućima koji su doprinijeli razvoju ove discipline. Sve počinje 1954. godine kada, na prijedlog prof. Ive Čupara, biva osnovan inicijativni odbor. Osnivanje Sekcije za maksilofacijalnu kirurgiju uslijedilo je već 16. svibnja iste godine, a ubrzo nakon toga slijedi osnivanje sličnih sekcija u Ljubljani i Beogradu, te formiranje Udruženja. Istaknuti trenutak u toj ranoj fazi jest organizacija prvog simpozija o rascjepima usne i nepca od strane profesora Schuchardta.
Kroz sljedeća desetljeća, Udruženje je kroz brojne stručne sastanke, kongrese, i simpozije gradilo svoj utjecaj i mrežu. Jedan od ključnih trenutaka dogodio se 1970. godine s osnivanjem Europskog društva za oralnu i maksilofacijalnu kirurgiju u Zurichu, koje je 1972. preimenovano u Europsko društvo za maksilofacijalnu kirurgiju sa sjedištem (EACMFS) u Ljubljani. Značajno je istaknuti da su članovi našeg Društva bili među osnivačima ovog europskog tijela, što dodatno potvrđuje njihov značajan doprinos u području maksilofacijalne kirurgije na međunarodnoj razini. Sedamdesete godine obilježene su daljnjim razvojem, s posebnim naglaskom na specijalizaciji i subspecijalizaciji unutar struke. Diskusije i rasprave o trajanju i sadržaju specijalizacija odražavaju težnju za unaprjeđenjem organizacije i edukacije unutar maksilofacijalne kirurgije. Osamdesete godine donose nove izazove i postignuća, uključujući kongrese, stručne sastanke, i napredak u liječenju karcinoma usne šupljine te razvoj novih kirurških tehnika.
U 1998. godini, tijekom skupštine u Zagrebu, Hrvatsko društvo za maksilofacijalnu i plastičnu kirurgiju Hrvatskog liječničkog zbora promijenilo je ime dodajući “rekonstrukcijsku kirurgiju glave i vrata” u svoj naziv. Također, dogodilo se izdvajanje plastične kirurgije iz ovog društva u novo društvo HLZ-a. Ovaj događaj simbolizira važan trenutak u razvoju i diferencijaciji specijalnosti unutar kirurške prakse u Hrvatskoj, gdje su maksilofacijalna i plastična kirurgija priznate kao zasebne, iako srodne discipline, s jasnim razgraničenjem u područjima ekspertize i profesionalnom fokusu.
Nakon što se plastična kirurgija izdvojila i osnovala svoje društvo, Hrvatsko društvo za maksilofacijalnu kirurgiju nastavilo je sa svojim aktivnostima i razvojem. Godine 1999., tijekom obilježavanja 60. godišnjice Klinike, prof. Virag osvrnuo se na organizaciju I Kongresa društva, čime se naglašava kontinuitet i važnost društva u medicinskoj zajednici.
Godine 2000., Društvo je organiziralo II Kongres u Osijeku, pod vodstvom prim. dr. Josipa Hanžera, s temom “Tumori maksilofacijalne regije”, dok je tečaj postdiplomske nastave “Metastaze vrata” održan u Slavonskom Brodu 2001. III Kongres s temom “Plastična, rekonstrukcijska i estetska kirurgija glave i vrata” uslijedio je u Lovranu 2001., pod vodstvom dr. Marijana Cara. Narednih godina, Društvo nastavlja s organizacijom kongresa, od Splita 2002. s temom “Tumori kože glave i vrata”, do Zadra 2003., gdje je glavna tema bila “Žlijezde”.
Značajni jubileji obilježeni su 2004., kada je proslavljena 65. obljetnica Klinike i 50. obljetnica Društva, s VI kongresom na temu “Komplikacije u kirurškom liječenju glave i vrata”. U narednim godinama, od Osijeka 2005. do Rijeke 2006., i dalje se raspravljalo o unapređenju struke, s prijedlozima o zajedničkim kongresima s Društvom za oralnu kirurgiju i uvođenju sestrinskih sekcija.
Godišnji sastanci i kongresi, poput onih u Umagu 2007., Osijeku 2008., i Splitu 2011., nastavili su s tradicijom rasprave o važnim temama i promicanju suradnje unutar struke. Također, objava časopisa “Chirurgia Maxillofacialis & Plastica” od 1955. godine, pokazuje dugotrajni doprinos društva znanstvenoj i stručnoj zajednici.
Osim godišnjih sastanaka i kongresa, inicijative kao što je spajanje društva za oralnu kirurgiju s maksilofacijalnom kirurgijom pokazuju težnju za integracijom i unapređenjem specijaliziranih područja kirurgije, potvrđujući kontinuirani razvoj i prilagodbu društva novim izazovima i potrebama struke.